Počev od novembra 2024. godine, u Srbiji su počeli da se održavaju protesti protiv korupcije koje predvode studenti. Povod za početak protesta bio je urušavanje nadstrešnice na Železničkoj stanici u Novom Sadu, kada je poginulo 16 osoba, dok je jedna osoba teško povređena. Do danas, skoro 6 meseci od početka blokade, protesti su se proširili na 400 gradova i naselja u Srbiji.
Studentski protesti izazvali su snažne reakcije građana Srbije, ali i naših građana koji žive u dijaspori. Vrlo brzo počele su da stižu pohvale i podrška za studentsku borbu, neretko naglašavajući da je to borba za sve nas. Na društvenim mrežama, ali i na trasparentima, mogli su se pronaći kometari kako se kod ljudi probudila ljutnja, hrabrost, empatija i kako studenti leče našu kolektivnu traumu, naglašavajući emotivni i zaceljujući efekat protesta na celu zajednicu. Na protestnim šetnjama kroz različite gradove Srbije, građani su dočekivali i ispraćali studente u suzama, donosili im hranu, obezbeđivali prenoćište i davali donacije u novcu ili stvarima kako bi podržali studentski borbu.
Iz psihološkog ugla, studentski protesti doneli su neke važne lekcije, o emocijama, granicama, empatiji i zaceljivanju kolektivnih rana.
Ljutnja je zdrava emocija i potrebno nam je da je izražavamo kako bismo se zaštitili
Za razliku od besa koji je preteran i destruktivan, i po nas i po druge jude, izražavanje ljutnje i nezadovoljstva je zdravo i zrelo reagovanje. Kako svaka emocija ima svoju funkciju, funkcija ljutnje je da nas zaštiti. Kada je neko nefer, krši naše granice i nepoštuje nas, zdravo je izraziti ljutnju i tražiti da se granice vrate na svoje mesto. Na taj način štitimo sebe, u fizičkom, psihološkom i svakom drugom smislu.
U visoko autoritarnom sistemu, građanima nije dozvoljeno da izraze nezadovoļjstvo, neslaganje ili ljutnju, pa samim tim ne mogu ni da se zaštite kada neko krši njihove granice i ugrožava ih. Studenti su nam pokazali da ovo nije zdrava opcija i da je izražavanje ljutnje i nezadovoljstva korak ka kolektivnoj zaštiti.
Akcija i preuzimanje kontrole su lek protiv naučene bespomoćnosti
Kada odrastamo u sredini u kojoj smo više decenija unazad bili izloženi različitim traumama (ratovi, bombardovanja, siromaštvo, političke nestabilnosti, itd.), jedna od reakcija može biti predaja. Predaja je jedna vrsta zaleđenosti u trenutnoj situacijí koja podrazumeva stav da smo bespomoćni i da nema smisla preduzimati nikakve akcije, jer svakako ne možemo ništa da promenimo. Jedan od pravaca oporavka od trauma, jeste izlazak iz pozicije zaledenosti i pasivnosti, i dozvoljavanje sebi da reagujemo na samozaštićujuće načine. Studenti su nam pokazali da se uprkos svim ranijim iskustvima, pasivnosti i zaledenosti, možemo aktivirati i vratiti kontrolu u svoje ruke.
Treba da negujemo empatiju, ne egocentrizam
Život u sredini u kojoj smo za mnogo šta bili, i jos uvek jesmo, uskraćeni, može da dovede do narcističkog ponašanje kod ljudi. Kada naše osnovne potrebe nisu zadovoljene, kada nemamo dovoljno za hranu, nemamo krov nad glavom, posao, bazični osećaj bezbednosti u društvu, u nama se pali instinkt za preživljavanjem. Stoga, ljudi počnu da se fokusiraju isključivo na sebe, gledajući kako da prežive, bez osvrtanja na posledice svojih ponašanja. Maksima ovih judi postaje ona čuvena rečenica: “Cilj opravdava sredstvo”, te to dovodi do gubitka empatije i brige za druge.
Studenti su nas pozvali da svako od nas pronađe kapacitet za saosećanje, uprkos svim ličnim nepravdama i uskraćenjima. Onoliko koliko saosećamo i brinemo za druge, toliko možemo da očekujemo zauzvrat. Takode, društvo u kome nastojimo da sledimo ovu vrednost, je društvo u kome se možemo osećati psiholoski bezbedno.
Emocionalne rane se leče kroz povezivanje i zajedništvo
Jedan od najbolnijih momenta kada nam se desi povreda, nije samo taj što se povreda desila, već činjenica da smo u tome sami. Samoća nas izoluje od drugih, učini da sumnjamo u sebe, svoje emocije i iskustvo, i lišava nas mogućnosti da dobijemo saosećanje, brigu i pomoć koja nam je potrebna. Dodatno, u nama narasta strah da smo slabi, nemoćni, da nam niko neće verovati i da ćemo opet biti povređeni. Ovo isto važi kada povreda dolazi od sistema i institucija koji bi trebalo da nas zaštite.
Studenti su nam pokazali da je povezivanje i zajedništvo protivotrov za naše rane i put ka isceljenju. Kroz povezivanje ne samo da dobijemo poruku da nas neko vidi, čuje i razume, već i snagu da sada nismo sami i slabi i da zajedno možemo da se suprotstavimo nepravdi.
*Slika preuzeta sa portala Vreme.
Za više sadržaja, zapratite nas na Instagram-u i Facebook-u.
Za informacije i zakazivanje sesija, možete nam pisati preko Kontakt forme.