Depresija spada u poremećaje raspoloženja i manifestuje se kroz stalni osećaj tuge i gubitak interesovanja. Utiče na to kako se osećate, razmišljate i ponašate i može dovesti do raznih emocionalnih i fizičkih problema. Možete imati problema sa obavljanjem normalnih svakodnevih aktivnosti, a u težim situacijama može se desiti da izgubite smisao i mislite da život nije vredan življenja.
Istraživanja Svetske zdravstvene organizacije pokazuju da su depresivni poremećaji, zajedno sa anksioznim poremećajima, najučestaliji problem sa kojima se ljudi susreću na polju mentalnog zdravlja.
Za razliku od nekog trenutnog sniženog raspoloženja i osećaja tuge, depresija je intenzivnije stanje iz koga ne možete tek tako da se “trgnete”, te je depresiju potrebno lečiti psihoterapijom, farmakoterapijom ili na oba načina. (O razlikama između tuge i depresije pročitajte u ovom članku.)
Kada govorimo o depresivnim poremećajima, u ovu kategoriju spada više tipova depresivnih poremećaja, kao što su: depresivna epizoda odn. major/velika depresija (major depresiv disorder -MDD, poznata i kao klinička depresija), rekurentni depresivni poremećaj (ponavljajuće depresivne episode), perzistentni depresivni poremećaj (distimija i ciklotimija), sezonski afektivni poremećaj, postpartalna (postporođajna) depresija.
U ovom tekstu, fokusiraćemo se na objašnjenje depresivne epizode odn. major depresije.
Simptomi
Kada je reč o depresivnoj epizodi, ona se manifestuje kroz sledeće simtome:
Konstantan osećaj tuge, anksioznosti ili praznine (gubitak ili utrnulost osećaja),
Gubitak interesovanja ili zadovoljstva u aktivnostima u kojima se nekada uživalo (anhedonija),
Značajne promene u apetitu ili težini (pojačan ili smanjen apetit, kao i gubitak ili dobijanje na težini),
Poremećaj spavanja (nesanica ili preterano spavanje),
Umor i gubitak energije,
Osećaj bezvrednosti, bespomoćnosti ili preterane krivice (samooptuživanje),
Teškoće u koncentraciji ili donošenju odluka, zaboravnost,
Nemir (agitacija) ili usporenost,
Različite vrste telesnih manifestacija – mučnina, gubitak daha, glavobolje, ukočenost mišića,
Ponavljajuće misli o smrti ili samoubistvu.
Uzroci i faktori rizika
Depresivna epizoda (klinička depresija) najčešće se dijagnostifikuje između 30. i 50. godine života, iako se može pojaviti i u ranijim životnim periodima.
Uprkos postojanju različitih tretmana depresija, podaci pokazuju da samo 22% osoba koje pate od depresije dobije adekvatan tretman.
Istraživanja, takođe, pokazuju da je depresija 1,5-3 puta češća kod žena, osoba koje su razvedene, osoba koje nemaju bliske interpersonalne odnose ili osoba nižeg socioekonomskog statusa.
Postoji nekoliko faktora za koje se veruje da povećavaju rizik od razvoja depresivne epizode:
Biološke teorije
Biološke teorije naglašavaju da deficit monoamina odn. smanjena sinteza seratonina, noradrenelnina i dopamina može uticati na razvoj depresije. Upravo zbog ovoga, određeni lekovi za lečenje depresije fokusirali su se na povećane ovih neurotransmitera u mozgu.
Pored ovoga, biološke teorije ukazuju da disfunkcionalnost neuroednokrinih osovina (hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žležda i hipotalamus-hipofiza-štitna žlezda) mogu doprineti razvoju depresije. S obirom na ova saznanja, danas je procena hormona štitne žlezde uobičajna skrining metoda pri prvom pregledu.
Genetski faktori
Ispitivanje genetskih faktora ukazuje na značajan heriditet (naslednost) depresije. Studije pokazuju da je naslednost (heriditet) depresije oko 40%. Rani početak depresivnog poremćaja, težina ispoljavanja i rekurentnost (tendencija ka ponavljanju) depresije mogu ukazati na značajniji hereditet odn. na značajnije učešće genetskih faktora.
Psihosocijalni faktori
Stresogeni životni događaji povećavaju rizik od depresivnog poremećaja, i to posebno emocionalno, seksualno i fizičko zlostavljanje u ranom detinjstvu, razdvajanje (separacija) od roditelja i gubitak jednog od roditelja pre 11 godine života. Istraživanja pokazuju da ovi događaji dvostruko povećavaju rizik od pojave depresivne epizode u kasnijem dobu.
U kontekstu razumevanja uzroka depresije važno je razumeti da na razvoj depresivne epizode ne utiče samo jedan faktor, već udruženo dejstvo više faktora, te se danas biopsihosocialni model uzima kao model objašnjenja razvoja depresije. Drugim rečima, i naša biologija i genetika, i rana razvojna iskustva i kasnija nepovoljna životna iskustva udruženo utiču na razvoj depresivne epizode.
Lečenje
Kada govorimo o lečenju depresivnog poremećaja, lečenje je važno započeti što pre. Lečenje podrazumeva kombinaciju psihoterapije, farmakoterapije, psihofarmakoterapije (ako je reč o teškoj depresivnoj epizodi) i u nekim situacijama hospitalni tretman. Indikacije za hospitalizaciju su situacije kada postoji rizik od suicida ili homicida, kada postoji potreba za detaljnom dijagnostikom ili kada je smanjena mogućnost da osoba brine o sebi. U slučajevima sezonske depresije indikovana je light terapija (terapija svetlom).
Važno je znati da farmakoterapiju (terapiju lekovima) mogu prepisati samo psihijatri, dok psihoterapiju mogu sprovoditi samo edukovani psihoterapeuti.
Kada je u pitanju psihoterapija, postoji više modaliteta koji mogu pomoći u lečenju depresije. Modaliteti koji se najčešće preporučuju su kognitivno-bihejvioralna psihoterapija (KBT), interpersonalna psihoterapija, psihodinamska i porodična psihoterapija.
Međutim, nebrojana istraživanja su pokazala da ono što nadilazi psihoterapijske modalitete je odnos između terapeuta i klijenta. Dobar radni savez, odnos poverenja i poštovanja su neophodni preduslovi za psihoterapijski rad. Kako naši problemi nastaju u odnosima, samo u adekvatnim odnosima se mogu i izlečiti. Ili kako bi to rekao čuveni psihoterapeut Irvin Jalom „Odnos je ono što leči“.
Za više sadržaja, zapratite nas na Instagram-u i Facebook-u.
Za informacije i zakazivanje sesija, možete nam pisati preko Kontakt forme.