Jedan od najvažnijih faktora za naše odrastanja je adekvatno roditeljstvo, odnosno prisustvo roditelja koji su kadri da preuzmu svoju roditeljsku ulogu i pruže adekvatnu zaštitu, podršku i usmerenje.
Međutim, kada roditelji nemaju kapaciteta za ovo, kada su slabi i neefikasni, opsednuti spostvenim problemima, ili jednostavno odsutni i skloni zanemarivanju, dete je primorano da se sa životom suoči samo. Deca koja odrastaju pored ovakvih roditelja bivaju parentifikovana, tako što se roditelji odreknu svoje roditeljske uloge i preuzmu ulogu deteta, a na dete stave teret odraslog.
Veoma rano, dete u ovakvim porodicama oseća se nesigurno i doživljava da mu nedostaje zaštita. Ali kako nema nikoga ko bi mogao da bude oslonac i pruži osećaj sigurnosti, dete je primorano da rešava probleme i donosi odluke koje nisu primerene za njega.
Izvori hipernezavisnosti i parentifikacije u detinjstvu:
Od roditelja ne dobijate dovoljno praktičnog usmeravanja i saveta.
Morate samostalno da odlučujete, iako ste premladi za to.
U svojoj porodici morate da se ponašate kao odrasla osoba, čak i kad se u dubini duše i dalje osećate kao dete.
Od vas se očekuje da radite i znate ono što prevazilazi vaše sposobnosti.
Evo kako iskustvo parentifikacije u detinjstvu izgleda na primeru Kristin, klijentiknje koja se na terapiju javila zbog preteranog stresa u situacijama kada je primorana da potraži pomoć od drugih ili kada drugi treba da se pobrinu za nju.
Kristin: Majka je bila zavisna od alkohola i sedativa. Nije mogla da se stara o sebi, a kamoli o meni. A otac nikad nije bio kod kuće. Imao je svoje ortake i svoje klubove.
Kristin nije imala nikoga ko bi joj pružio neophodni osećaj usmeravanja i zaštite. Njena majka nije bila dovoljno jaka da se stara ni o sebi, a ocu nije bilo dovoljno stalo. Kristinina majka je bila anksiozna, nedostajalo joj je samopouzdanja, a i sama je bila veoma zavisna. Svoje dete je pretvorila u svog roditelja. Kristin je bila “dete s roditeljskom ulogom.” Morala je da postane samostalna kako bi se starala o sebi i o majci, pa je postala sposobna i nezavisna. Međutim, ispod površine se nije osećala sigurno i priželjkivala je normalnu detinju zavisnost.
Kristin je odrastala donoseći odluke koje su previše za jedno dete. Nije imala dovoljno ni iskustva, niti razuma za to.
Kristin: Uvek sam imala osećaj da nisam dorasla tome. Uvek sam osećala kako moje odluke nisu dobre, pa sam želela da imam nekog koga bih mogla da pitam.
Deca kao što je bila Kristin, čeznu za nekim od koga bi zavisila, ne bi li olakšala teret odgovornosti. Preispituju svoje odluke, veoma su nesigurna po pitanju svoje sposobnosti, a ipak nemaju izbora, već moraju nastaviti da odlučuju.
Često su potpuno nesvesni te svoje čežnje. Dete je svesno samo hronične anksioznosti, pritiska ili umora – kad odgovornost postane prevelika ili kad se dete oseti kao prevarant dok preduzima neki težak, novi zadatak.
U odraslom dobu mogu se javiti sledeći pokazatelji hipernezavisnosti:
Čini se da nikad niste u stanju da se obratite drugima za pomoć i usmeravanje. Morate sve da radite sami.
Uvek se upuštate u nove izazove i suočavate sa svojim strahovima, ali ste pod stalnim pritiskom dok to radite.
Partner je veoma zavisan od vas i, na kraju, vi radite sve i donosite sve odluke.
Život sa ovim obrascom ponašanja, razmišljanja i osećanja nije ni malo lak. Koliko god da vam je koristi doneo (a jeste!), jer ste danas vrlo sposobni, efikasni, uspešni i samostalni, ovaj obrazac vam nanosi i štetu, jer vam ne dozvoljava da iskusite zdravu zavisnost, prestanete da se borite i konačno malo odmorite. Možda je ovo momenat kada od rečenice “Mogu sve sam/a” treba da idete ka “Mogu sam/a, ali ipak biram da se oslonim na nekoga”.
*U tekstu su korišćeni primeri iz knjige Osmislite život iznova, Džefri E. Jang i Dženet Klosko
Za više sadržaja, zapratite nas na Instagram-u i Facebook-u.
Za informacije i zakazivanje sesija, možete nam pisati preko Kontakt forme.